Marija Vrcan učiteljica u mirovini...19.10.'17
Kroz razgovore sa našim sugrađanima shvatimo koliko smo različiti, i kako je to u principu pravo bogatstvo ta naša različitost. Razgovarala sam s umirovljenom učiteljicom iz Trilja, koja se svojih đaka sjeća s veseljem, a snagu crpi iz svoje obitelji.
MOLIM VAS DA NAM SE KRATKO PREDSTAVITE:
Zovem se Marija Vrcan, umirovljena sam učiteljica, supruga, majka dviju cura, baka sedmero unučadi. Oni su mi izvor radosti i veselja. Žao mi je što mi nisu bliže da mogu više uživati s njima, ali što je tu je.
KOLIKO STE DUGO VEĆ U MIROVINI?
Mislim da sam u mirovini nekih desetak godina, ali ja ni u mirovini ne mirujem. Nemam nikada vremena na pretek. Kako sam radila posao učiteljice, a učiteljice i učitelji moraju biti jako domišljati i kreativni jer uvijek nešto sakupljamo od starih novina, tkanina, materijala iz prirode, tako ja i dan danas uvijek nešto radim.
KAKO ISPUNJAVATE SVOJE UMIROVLJENIČKE DANE? BAVITE LI SE NEKIM AKTIVNOSTIMA - SPORT, ZBOR, UDRUGE…?
Pa ja sam dosta aktivna i bavim se svim i svačim. Voljela bih da u Trilju postoje udruge koje organiziraju slobodno vrijeme za nas umirovljenike, npr. plesnjake, druženja, nekakvu međuvršnjačku pomoć. Zašto mi umirovljenici, recimo, ne bismo jedni drugima pomogli u slaganju drva, sakupljanju krumpira, ubiranju ljetine? Ja bih se uvijek odazvala na takvu vrstu pomoći. Što se tiče moga slobodnog vremena, ja svoje vrijeme ispunim: volim čitati, šivati, slušati radio - meni nikada nije dosadno.
JESTE LI AKTIVNI U ULOZI BAKA-SERVISA? VOLITE LI ČUVATI UNUKE I ŠTO VAM TO DRUŽENJE ZNAČI?
Pa Bože moj, tko to ne voli čuvati svoju djecu? Ja svoje ne mogu čuvati koliko bih htjela jer mi nisu baš blizu. Ma dobro, nisu oni baš toliko ni daleko, ali njih je puno, a troškovi života su veliki pa nije zgodno putovati. I ima još jedna pojedinost - kad je moj zet bio mali on je ljeta provodio kod svoje bake i uvijek mu je bilo teško bilo putovati baki ili nazad kući pa si je obećao da on to svojoj djeci neće priuštiti. Tako, koliko god su moji unuci meni izvor radosti i sreće, ne provodim s njima onoliko vremena koliko bih možda željela.
ŠTO VAM NEDOSTAJE U STARIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI? ŠTO BISTE VOLJELI RADITI, A NE RADITE I ZBOG ČEGA NE MOŽETE?
Kao što bi rekao stari svijet - svako vrime nosi svoje. Ja sam sada već starija i mnoge stvari ne mogu fizički napraviti. Nekada sam znala, kada bih išla kući pa mi teško kružit okolo, skočiti preko zidića bez problema, danas to ne mogu ni pod razno. Više bih voljela da imam priliku baviti se nekakvim kreativnim radom, ali što je tu je.
KADA BI VAM BILA POTREBNA POMOĆ, ZBOG BOLESTI ILI NEČEG SLIČNOG, BISTE LI PRIHVATILI POMOĆ U KUĆI?
Naravno da bih, podržavam svaku pomoć.
ŠTO MISLITE O SMJEŠTAJU U STARČKI DOM?
Što sam starija sve više i to podržavam. Svi mi imamo neku svoju osobnost i sada vidim da je teško uskladiti da ljudi skupa žive. Bog dragi zna kako je on to posložio, samo mi ljudi to ne znamo prepoznati i primijeniti.
ŠTO JE PO VAMA NAJVAŽNIJE ZA KVALITETAN ŽIVOT U ZRELIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI?
Obitelj je broj jedan u svemu, ali ja mislim da je vrlo bitna i vjera. Tko vjeruje u Boga vjeruje i u čovjeka, tko ne vjeruje u čovjeka ne vjeruje niti u Boga. Jer vjerovati u Boga, a ne i u čovjeka nema smisla. A što se tiče materijalnoga - svi mi živimo od toga. Materijalno je danas neophodno, svi mi trebamo i mlijeko i kruh, a o drugim stvarima da i ne govorim. Bitno je da živimo jednim normalnim životom, da svome djetetu možeš priuštiti neke stvarčice... Žalosno je kad slušaš kako danas ljudi teško žive. Što može radnica u dućanu s plaćom od 3000 kn priuštiti svome djetetu? O penzionerima da i ne govorimo.
IMATE LI NEKE PREPORUKE ZA OSOBE STARIJE ŽIVOTNE DOBI?
Trebate prihvatiti svoje imovno stanje i godine koje imate, a to je malo teže. Nema drugog vremena, živimo u ovom trenutku, neke stvari koje sam prije mogla sada ne mogu, ali sada mogu nešto drugo. Moraš prihvatiti svoje stanje.
SMATRATE LI DA IMATE KVALITETAN ŽIVOT I ZBOG ČEGA?
Ja mislim da imam dobar život. Bog mi je dao puno toga i osjećam njegovu ljubav kroz cijeli svoj život. Voljela bih da su mi unuci bliže, želim zajednicu u srcu i duhu. Živjeti se mora, pa ma kako mi to shvaćali. Volim svakome pomoći. Ako svome bližnjemu pokloniš samo pogled i osmijeh puno si mu dao. I uvijek treba biti zahvalan, za svaki novi dan i novu priliku.
Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić
« natrag
|