Mira Filipović-Grčić, umirovljenica sa stavom....

03.07.'17

Umirovljenica koju ovog puta predstavljamo imala je stvarno živopisan život. Nakon što ju je životni put doveo u Sinj, tu provodi ostatak života. Ima razumijevanja za svakoga, a posebno za mlade ljude za koje kaže da trebaju podršku svih. Evo što nam je rekla..

MOLIM VAS DA NAM SE KRATKO PREDSTAVITE:

Zovem se Mira Filipović-Grčić, imam 86 godina, umirovljenica sam. Imam dvoje djece I troje unuka. Cijeli radni vijek odradila sam u Dalmatinci. Završila sam gimnaziju, izbačena sam iz svih škola na području bivše Jugoslavije i nisam mogla na fakultet. Udala sam se za moga Matu i tako živim. Rodila sam dvoje djece, Zlatka i Vesnu, i od njih imam troje unučadi.

KOLIKO DUGO STE U MIROVINI?

U mirovini sam od 1976.  godine. Kada je moj Mate umro uzela sam njegovu mirovinu  jer je bila bolja. A do tada sam radila u knjigovodstvu.

KAKO ISPUNJAVATE VAŠE UMIROVLJENIČKE DANE?

Putujem po svijetu. Odem do sina Zlatka koji živi u Rovinju i kada smo gore onda idemo u Italiju, Njemačku i u posjet unukama koje žive u Londonu i New Yorku. Često odemo i do Beča, tako da mi putovanja ne fali. Član sam Matice hrvatske od samog njenog početka, i ne samo ja nego i cijela moja obitelj. U to vrijeme se nije blagonaklono gledalo na to i bili smo, da tako kažem, „proganjani“. Sudjelovala sam u radu Matice na razno-razne načine, a kao Slavonka sam za sve prigode pekla kolače.

JESTE LI BILI AKTIVNI U ULOZI BAKE- SERVISA?

To stvarno, zbog životnih okolnosti, nisam radila. Moje unučice su gojene u Njemačkoj i to je drugi mentalitet i način odgoja djece. Unuka sam dobila malo kasnije, a i on je živio, odnosno još uvijek živi, u Zagrebu - tako da to nisam radila.

ŠTO VAM NAJVIŠE NEDOSTAJE U STARIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI? ŠTO BISTE VOLJELI RADITI, A NE RADITE? ZBOG ČEGA NE MOŽETE?

Ne fali mi ništa.  Voljela bih malo pisati, ali me ruka ne sluša, a i ne vidim više, vid mi je skroz slab. Imala bih svašta za napisati, imala sam burnu prošlost kao malo tko, a to znaju fratri u samostanu i ja. Bila sam u mladosti Križarica, to je bila jedna crkvena organizacija koja je bila prilično jaka. Čak smo u to vrijeme imali priliku družiti se s blaženim Stepincem, odnosno bili smo kod njega na doručku. A moj Mate je bio u Hrvatskoj mornarici i kroz hrvatsku vojsku živio je na isti način kao što sam i ja živjela, što se kasnije u socijalizmu tretiralo negativno. Kada se Mate vratio iz rata nitko mu ništa nije govorio, ali su ga drugačije gledali. Svi su šutjeli zato jer je moj svekar za vrijeme rata davao veliku pomoć partizanima, imao je hrane i svega pa je davao, tako da Matu nitko nije dirao. On se javio na radnu akciju za izgradnju autoceste na koju sam i ja isto tako prispila, da se malo „operem“. Kad sam došla na radnu akciju opet su me zatvorili.  Zašto? Bila sam blagajnica u sekciji, plaćena radna snaga,  radila sam u Ministarstvu saobraćaja i onda smo mi bili posuđeni dok se radila autocesta. Dobivala sam plaću od Ministarstva i terenske od autoceste.  A mene su zatvorili tobože zbog toga jer sam govorila protiv zajma; doduše ja jesam govorila jer sam bila ljuta. Dali su mi da radim blagajničke poslove, isplatu plaća i još štošta. Dobila sam i onu kočiju za dvoje i novac i ja po trasi autoceste isplaćivam plaće i umirem od straha jer nema nigdje nikog. Bila sam sama  s hrpom novca, još su mi i pištolj dali, a ja sva u strahu da pištolj ne opali. Na autocesti je bilo dosta i plaćene radne snage. Netko me je tužio da sam bila protiv narodnog zajma i oni mene opet zatvore, ali me nisu dugo držali u zatvoru. Brzo su me pustili jer ako sam što i rekla protiv to je bilo zbog količine posla kojeg sam obavljala, a ne iz političkih uvjerenja. Kad su me zatvorili Mate je čuo za mene i tako smo se mi upoznali i spetljali. On je mene  žalio jer je on bio Hrvatski mornar na Crnom moru za vrijeme rata. Došao je na izgradnju autoceste da pokaže da je legalni građanin naše zemlje, a i oni su malo bolje gledali na  ljude koji su bili na radnim akcijama, tako da smo se tu sreli i vjenčali.

KADA BI VAM BILA POTREBNA POMOĆ U KUĆI ZBOG BOLESTI ILI NEČEG SLIČNO BILI STE JE PRIHVATILI?

Naravno, bez imalo problema.

ŠTO MISLITE O SMJEŠTAJU  U STARAČKI DOM?

U starački dom definitivno ne bih išla.

ŠTO JE PO VAMA NAJVAŽNIJE ZA KVALITETAN ŽIVOT U ZRELIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI?

Vjera i Bog, to je najvažnije, a uz njegovu pomoć sve dolazi.

IMATE LI KAKVE PREPORUKE ZA OSOBE STARIJE ŽIVOTNE DOBI?

Imam,  preporučila bih da se prilagode mladosti, jer mladost ima svoj život i valja poštivati njihovo. I oni su željni ponekad i razgovora i suosjećanja starijih ljudi. Nije u redu da ih se samo kritizira.

SMATRATE LI DA  IMATE KVALITETAN ŽIVOT I ZBOG ČEGA?

Ja sam imala kvalitetan život, jer smo se Mate i ja voljeli i stvarali skupa ovo što imamo bez ičije pomoći. Bilo je teško, ali smo zajednički sve prebrodili i školovali djecu. Pretrpjela sam njegovu bolest i smrt koju sam  doživjela  kao tragediju jer sam ostala  sama. Nitko od obitelji sa mnom nije kontaktirao jer je svećenik na njegovoj sahrani rekao da je on jedan od rijetkih koji se nije prodao za zrno prosa kao drugi. To se meni zamjeralo, kao da sam ja to inicirala. Nakon Matine smrti mi nije bilo lako, spasilo me to što sam radila. I sada kada se osvrnem, svoj život kakav god da je težak i turbulentan ne bih mijenjala ni za šta.

Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić

« natrag